Ovaj mjesec slavim 9 godina! Da, obilježavam 9 godina od dijagnoze metastatskog HER2 pozitivnog raka dojke. U listopadu 2016. godine, dok sam bila u 37. tjednu trudnoće, moj život se zauvijek promijenio.

Već negdje na pola trudnoće osjetila sam kvržicu koja je brzo rasla i boljela. Mislila sam, ako boli, onda je dobro, vjerojatno je samo cista. Zbog toga sam je par mjeseci ignorirala. Rekla sam ginekologici za kvržicu, no ona me uvjerila da je sve OK, da ne mislim na najgore i da trebam otići na more uživati u ljetu. Krajem 11. mjeseca trebala sam roditi… Otišla sam na more, no kvržica me i dalje boljela i znala sam da čim se vratim u Zagreb, moram na ultrazvuk da vidim što se događa, misleći samo na moguće komplikacije kod dojenja. Ni u jednom trenutku nisam pomislila na rak. Nitko u mojoj obitelji nije imao rak dojke. Bila sam mlada, imala sam tada 30 godina. Proživljavala sam najljepše trenutke svog života, trebala sam postati mama, udati se…

Otišla sam na ultrazvuk dojke u dom zdravlja koji nije ništa potvrdio, ali niti isključio. Preporuka je bila da se vratim kada rodim. No moja ginekologica ipak me pozvala na još jedan ultrazvuk u poliklinici gdje sam pratila trudnoću. Ta radiologica je dmah vidjela da nešto nije u redu i rekla mi je da idući dan ujutro budem u Klinici za tumore. Nažalost, biopsija je to i potvrdila. Ubrzo sam saznala da imam rak dojke. Nadali smo se da je otkriven na vrijeme.

Nakon induciranog poroda (jer još nisam bila u terminu) i rođenja moje kćeri, konzilij me poslao na PET CT koji je otkrio da je rak dojke proširen. Metastaze sam imala na jetri, kostima i plućima. Ne znam kako bih uopće preživjela da nisam imala bebu u rukama i predivnog muža koji je uvijek bio uz mene. Možda su mi pomogli i ti trudnički i majčinski hormoni da ne razmišljam o sebi i bolesti nego je sav fokus bio na bebi. Jedino mi je ona bila važna.

Nisam smjela dojiti svoju djevojčicu, a dva tjedna nakon poroda krenula sam i na prvu kemoterapiju. Osim velike podrške svoje obitelji, psihološku pomoć nisam dobila. Ne znam kako, ali bila sam dovoljno jaka da sve sama prođem… Zapravo, psihološku pomoć potražila sam nedavno. Danas mi se puno teže nositi s cijelom tom situacijom, dijagnozom i traumom nego prije. Kao da sam tada bila u nekom transu, a sada se suočavam sa svim posljedicama.

Prošla sam godinu dana, tj. 15 ciklusa kemoterapije, a pametne lijekove Herceptin i Perjetu primam cijelo ovo vrijeme. Prema dogovoru sa svojom onkologicom, iduće godine planiramo prekinuti terapiju.

Iako mi nitko nije preporučio obostranu mastektomiju jer “nije imalo smisla” zbog proširenosti bolesti, ja sam inzistirala i molila liječnike da je naprave. Psihički sam imala osjećaj da u grudima nosim tempiranu bombu. Nakon mastektomije napravljena mi je obostrana rekonstrukcija dojki, a nakon zračenja aksile jedan implantat je vrlo brzo morao biti uklonjen. Nisam mogla prihvatiti tijelo bez jedne dojke, i upravo tada sam dobila ideju za otvaranje Arya Intimo, trgovine koja nudi predivne grudnjake u kojima će se žene osjećati lijepo i ženstveno.

Danas sam ponosna i zadovoljna što sam umjesto sekundarne rekonstrukcije izabrala micanje i drugog implantata. Volim reći da sam danas flat & fabulous. Odabrala sam biti svoja i prihvatiti svoje tijelo onakvim kakvo jest. Ni u jednom trenu nisam požalila.

Danas, devet godina nakon dijagnoze, slavim svaki dan koji mi je darovan. Arya Intimo nije samo moja trgovina, to je moja misija, prostor gdje svaka žena može pronaći podršku, ljepotu i samopouzdanje.

Ja sam Simona Augustić i ponosna sam što mogu biti dio tvog puta.